Obuka lovačkih pasa vrlo je kompleksna, i bitno se razlikuje od obuke službenih i sportskih pasmina pasa. Kod obučavanja sportskih i službenih pasmina bitno je da je štene stabilne naravi, da voli jesti, da se voli igrati i da ima izražen nagon za donošenjem predmeta. Kod lovačkih pasa su iznad svega bitne prirođene osobine. Naime već po samoj definicji lovački pas mora imati nagon za hvatanjem plijena i ne smije se bojati divljači. To mu mora biti prirođeno. Osim toga ptičaru je naprimjer urođeno markiranje i sekundiranje divljači, goniču glasno gonjenje divljači, krvosljedniku da prati „hladni“ trag niskim nosom.
Prilikom izbora šteneta lovačkih pasmina prije svega treba obratiti pažnju na tipičnost pasmini, diskvalifikacijske greške i narav. Kada biramo štene za lov prije svega moramo birati štene od radnih roditelja koji su i oblikom tipični predstavnici pasmine. Najbolje je kada poznajemo roditelje šteneta, lovili smo s njima, a oni inače love na terenima vrlo sličnim onima na kojima ćemo i mi loviti. To je već mala garancija da ćemo imati solidnog pomoćnika. Nadalje budućem pomoćniku potrebno je pregledati zubalo i testise, odnosno eliminirati diskvalifikacijske greške kako bi bili sigurni da će izrasti u pomoćnika koji će definitivno biti pozitivno ocjenjen. Narav i ćud je vrlo bitna u svakoj starosnoj dobi. Nikada nemojte birati plaho i bojažljivo, živčano, ili agresivno štene. Najbolje je izabrati veselo i zainteresirano štene, sklono igri s drugim štencima i čovjekom, koje voli jesti i nositi razno- razne predmete, i veseli se svakom kontaktu s čovjekom. Od štenaca „takve“ naravi potrebno je izabrati štene s najboljim njuhom. To je najbolje izvesti na način da kobasicom ili nekim drugim mesnim komadom natrljamo dlanove i takvim rukama pređemo iznad glava štencima. Svi će oni prije ili kasnije osjetiti miris, ali je vrlo bitno tko će prvi i sa koje udaljenosti osjetiti miris. Na ovaj način se provjerava njuh kod ptičara. Kod goniča, jazavčara i krvosljednika njuh je najbolje provjeriti na način da kobasicom ili drugom mesnom povlakom povučemo trag od nekoliko metara po tlu (betonu, zemlji ili travi). Desetak minuta nakon toga pustimo štenad na prostor gdje je povlaka postavljena i promatramo reakcije. Kvalitetno štene će kada naiđe na trag spustiti nos i njuhom izraditi trag, te pronaći „mesnu“ nagradu. Bitno je promatrati reakcije štenadi na ovakvoj mirisnoj povlaci. Neki će štenci s voljom i vrlo brzo prihvatiti trag, samoinicijativno spustiti nos i izraditi trag bez greške, dok će drugi odustati ili s puno grešaka ipak izraditi trag. One koji nisu uporni ili nisu izradili povlaku nikako ne treba uzeti, a prednost imaju oni koji samoinicijativno prihvaćaju trag, rade, a ako pogriješe rado i brzo ponovno pronalaze trag i samostalno se korigiraju. Štene koje ima volju za igrom i veseli se vlasniku lakše će se vraćati vodiču, dolaziti na poziv i prihvaćati naredbe. Štene koje voli jesti rado će prilaziti vodiču i biti poslušno baš zbog hrane i naredbe će izvršavati zato što očekuje nagradu (dobar zalogaj). Kada vas štene zavoli i naredbe izvršava zato što će biti nagrađeno boravkom s vodičem i hranom naredbe će uvjek izvršavati od srca. Kada dođete u tu fazu da štene sjedi pred vama, gleda vas u oči (k´o u Boga dragog) te izvršava naredbe zato što vi to tako želite, tada možete zahtjevati i raditi što god želite, budite sigurni da će to izraditi. To je vrhunac socijalnog kontakta između vodiča i psa.
Kada smo izabrali budućeg pomoćnika s kojim se namjeravamo družiti slijedećih desetak godina potrebno je s njim provesti što više vremena. Svaki trenutak i druženje proveden sa štenetom višestruko će nam se vratiti u kasnijoj dobi. Pravilo je da ono što uložite u prvih godinu dana u ptičara on to vraća s kamatama svake godine, ali kroz period od deset godina. Bitno je ne pretjerivati s obukom, jer mladi pas (kao i djete) ne može učiti odjednom nekoliko sati, već obuku treba provoditi nekoliko puta dnevno po desetak minuta. Vrlo je bitno da je štene psihički stasalo za obuku određene discipline, jer naprimjer obuku dolaska na poziv započinjemo s navršenih dva mjeseca starosti, a odloživost ne treba početi prije navršenih desetak mjeseci ili više. Jednostavno živčani sustav psa i psiha još nisu dovoljno „zreli“ za ovakve „psihički teške“ vježbe. Nikada ne uvježbavamo više radnji istovremeno, a kada smo jednu radnju uspješno usvojili tek tada prelazimo na drugu radnju, ali istovremeno ponavljamo prethodno već naučeno.Obuku dolaska na poziv započinjemo što prije i izvodimo je na način da ga svaki puta prilikom kontakta sa štenetom pozovemo imenom i riječju „dođi“ i ukoliko to napravi nagradimo poslasticom. Prilikom svakog hranjenja treba ga pozvati „dođi“ i tek kada priđe treba mu dati hranu. Ovo treba ponavljati često do kraja prve godine života,u dvorištu, u polju i šumi. Svaki puta kada nam priđe treba ga pomilovati i nagraditi poslasticom. Štenetu je potrebno što prije staviti najbolje kožnu ogrlicu oko vrata, da je nosi u igri, te da se navikne na nju. Dobro je da je nosi konstantno kroz period od nekoliko dana ili bar kada se igramo s njim. Nakon nekoliko dana (kada se već navikao na ogrlicu) dobro je u igri na ogrlicu prikačiti lagani i kratki povodnik, neka ga vuče za sobom i osjeti vezu, ali ga nikako ne treba vući i natezati jer je to vrlo stresna situacija za štene. Potrebno je povremeno prihvatiti drugi kraj povodnika u ruku da štene osjeti vezu s vodičem. Tada ga treba pozvati sebi, obilato hvaliti i nagraditi zalogajom. Na ovaj način štene neće povodnik shvatiti kao sredstvo prisile već kao oblik komunikacije s vodičem. Nikada štene ne treba „navlačiti“ ili tući s povodnikom, već suprotno štene povodnik mora prihvatiti i veseliti mu se jer je povodnik sredstvo za šetnju, a nakon šetnje slijedi igra, trčanje po prirodi, nagrada, itd. Kada štene prihvati povodnik i ogrlicu prijeko je potrebno naučiti ga hodati uz nogu na povodniku. To se radi na način da sa štenetom hodamo uz ogradu. Ograda se treba nalaziti s naše lijeve strane, a pas se nalazi između ograde i nas. Pas treba hodati tako da se njegova plećka nalazi u ravnini našeg lijevog koljena. „Učenik“ je s jedne strane strane omeđen zidom ili ogradom, s druge našim koljenom, a budući da se i mi krećemo i on se mora kretati. Povodnik obavezno držimo u lijevoj ruci kratko, a desna nam služi za milovanje psa i nagrađivanje poslasticom. Ukoliko je pas vrlo živ, tvrdoglav i pretjerano vuče treba mu oko vrata staviti koralnu ogrlicu, a ako je lijen i zaostaje najbolje ga je tankim prutom desnom rukom, koja se nalazi nama iza leđa lagano „pogurati“ naprijed. Kada pas savlada hodanje uz ogradu potrebno je prijeći na hodanje uz nogu bez ograde. Ukoliko smo pravilno odradili predhodnu radnju i ovu će pas prihvatiti vrlo brzo i jednostavno. Lijevom rukom držimo psa na povodniku kratko uz ogrlicu i energično krećemo naprijed. Pas nema vremena snaći se i razmišljati već nastavlje s kretanjem kao uz ogradu. Ukoliko radi pravilno nagradimo ga zalogajom, a ako griješi ubrzamo korak i pokažemo poslasticu. Kada pas bez greške radi hodanje na povodniku prelazimo na naredbu „sjedi“. Prilikom kretanja „uz nogu“ stanemo i psu izdamo zapovjed „sjedi“. Istovremeno ga desnom rukom zaustavimo, a lijevom lagano pritisnemo u području sapi (križa). Tako ga pridržimo dvadesetak sekundi i nagradimo poslasticom. Pas sklon obuci će ovo shvatiti već nakon par puta, a s temperamentnim psom će biti potrebno ponoviti i sto puta. Bitno je da pas shvati da nakon pravilno odrađene radnje slijedi tapšanje po prsima i poslastica. Svaki puta kada mi stanemo pas treba najprije na zapovijed, a poslije samoinicijativno sjesti. Kada je ova radnja završena potrebno je prijeći na zapovjed „čekaj“. Pojedinci za ovu radnju koriste zapovijed „ostani“, ali nije bitan izražaj, već smisao, odnosno bitno je da pas pravilno odradi radnju. Ova zapovijed je u stvari početak obuke odloživosti. Kada psu zapovijedimo „sjedi“ i kada on to uspješno učini, izdamo novu zapovijed „čekaj“, „ostani“, „mjesto“ ili sl., polako se „natraške“ vraćamo od psa i ponavljamo „čekaj“. Pas će se pokušati ustati i krenuti za nama, ali mi moramo biti ustrajni i vratiti se do njega, prekoriti ga i ponoviti „čekaj“ i vratiti ga na prethodno mjesto s kojeg se bez dozvole ustao. Ovo je za mladog psa teška vježba, ali treba biti ustrajan i s njom ne treba pretjerivati. Pas mora biti psihički „zreo“ i u početku je dovoljno da se od psa možemo udaljiti desetak metara (da nas pas vidi), ne okrećući mu leđa u trajanju deset – petnaest sekundi. Nakon dobro odrađene radnje treba otići do psa, obilno ga pohvaliti i nagraditi poslasticom. Pas mora shvatiti da poslastica i hvaljenje slijede isključivo kao nagrada za pravilno odrađenu radnju, a nagrađivati ga treba isključivo na mjestu na kojem je bio odložen. Nikada ne treba psa nakon zapovijedi „čekaj“ pozivati sebi, jer će prije ili kasnije jedva čekati poziv i u najkritičnijem trenutku će se samoinicijativno bez poziva ustati i doći k vama. Bolje je jednom pravilno odraditi radnju nego inzistirati više puta nepotrebno psihički „ubijajući“ psa. Svakodnevnim pravilnim ponavljanjem kroz mjesec dana moći ćete psa ostaviti na udaljenosti od par stotina metara, da vas ne vidi i ne čuje bar pola sata. Moći ćete pucati iz puške ili otići na kavu, a on se neće ustati. Ove vježbe poslušnosti s psom treba savladati prije odlaska u lovište i kontakta sa živom divljači.
doc.dr.sc. Ivica Bošković
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek / Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju / Department of animal production and biotechnology
Katedra za lovstvo i ribarstvo / Chair for Hunting and Fishery
