Izabrali smo štene ptičara, budućeg pomoćnika s kojim se namjeravamo družiti slijedećih desetak godina, E sad je potrebno s njim provesti što više vremena. Svaki trenutak  i druženje proveden sa štenetom višestruko će nam se vratiti u kasnijoj dobi. Pravilo je da ono što uložite u prvih godinu dana u ptičara on to vraća s kamatama svake godine, ali kroz period od deset godina. Kada vas štene zavoli i kada dođete u tu fazu da štene sjedi pred vama, gleda vas u oči (k´o u Boga dragog) te izvršava naredbe zato što vi to tako želite, tada možete zahtjevati i raditi što god želite, budite sigurni da će to izvršiti. To je vrhunac socijalnog kontakta između vodiča i psa.

Bitno je ne pretjerivati s obukom, jer mladi pas (kao i djete) ne može učiti odjednom nekoliko sati, već obuku treba provoditi nekoliko puta dnevno po par, a najviše desetak minuta. Štene treba pustiti da poraste i razvije se normalno, bez velikih napora, ali uz obaveznu šetnju, igru i druženje u velikom ispustu, dvorištu ili prirodi po volji, bez prisile. Vrlo je bitno da je štene psihički stasalo za obuku određene discipline, jer naprimjer obuku dolaska na poziv započinjemo s navršenih dva mjeseca starosti, a odloživost ne treba početi prije navršenih desetak mjeseci ili više. Jednostavno živčani sustav psa i psiha još nisu dovoljno „zreli“ za ovakve „psihički teške“ vježbe. Nikada ne uvježbavamo više radnji istovremeno, a kada smo jednu radnju uspješno usvojili tek tada prelazimo na drugu radnju, ali istovremeno ponavljamo prethodno već naučeno.Obuku dolaska na poziv započinjemo što prije i izvodimo je na način da ga svaki puta prilikom kontakta sa štenetom pozovemo imenom i riječju „dođi“ i ukoliko to napravi nagradimo ga poslasticom. Prilikom svakog hranjenja treba ga pozvati „dođi“ i tek kada priđe treba mu dati hranu. Ovo treba ponavljati često do kraja prve godine života,u dvorištu, u polju i šumi. Svaki puta kada nam priđe treba ga pomilovati i nagraditi poslasticom. Osim prilaženja na poziv glasom bilo bi dobro obučiti štene da prilazi na zapovijed pištaljkom. Ovu radnju treba početi obučavati psa kada s voljom dolazi na zapovijed glasom, a pištaljkom ga treba pozivati prilikom hranjenja, šetnje, itd., odnosno u svakom trenutku kada se za to ukaže prilika, i po dolasku obilno ga nagraditi glasom, tapšanjem i hranom. Dolazak na poziv pištaljkom pas treba savladati do starosti od 7-8 mjeseci.

Štenetu je potrebno što prije staviti najbolje kožnu ogrlicu oko vrata, da je nosi u igri, te da se navikne na nju. Dobro je da je nosi konstantno kroz period od nekoliko dana ili bar kada se igramo s njim. Nakon nekoliko dana (kada se već navikao na ogrlicu) dobro je u igri na ogrlicu prikačiti lagani i kratki povodnik, neka ga vuče za sobom i osjeti vezu, ali ga nikako ne treba vući i natezati jer je to vrlo stresna situacija za štene. Potrebno je povremeno prihvatiti drugi kraj povodnika u ruku da štene osjeti vezu s vodičem. Tada ga treba pozvati sebi, obilato hvaliti i nagraditi zalogajom. Na ovaj način štene neće povodnik shvatiti kao sredstvo prisile već kao oblik komunikacije s vodičem. Nikada štene ne treba „navlačiti“ ili tući s povodnikom, već suprotno štene povodnik mora prihvatiti i veseliti mu se jer je povodnik sredstvo za šetnju, a nakon šetnje slijedi igra, trčanje po prirodi,  nagrada, itd. Ovu radnju sa štenetom treba savladati do 3 – 4 mjeseca starosti.

Nakon toga prelazimo na obuku donošenja. Kvalitetan lovački pas ptičar treba donositi predmete i divljač u svakom trenutku. Obuku donošenja kod šteneta obavljamo isključivo kroz igru. Vrlo je bitno da se štene nikad ne „zasiti“ donošenja, odnosno da obuku prekinemo uvijek kad mu je najdraže, kako bi volja za donošenjem bila što jače izražena. U početku u igri bacamo štenetu najdraže predmete (igračku) ili sitnu divljač (prepelicu, goluba) i to u trenutku kad je najzainteresiranije ili kad smo mi skrenuli njegovu pažnju. Ovo je najbolje raditi u uskom hodniku, prolazu ili uskom dvorištu zbog toga da štene shvati da sa aportom treba doći isključivo vodiču. Neko štene će već s dva mjeseca vrlo rado i veselo prihvaćati aport, a neko to ne želi do 5-6 mjeseci, a onda prihvati kao da to radi cijeli život. Nikakav oblik prisile nije dozvoljen u ovoj fazi obuke. Dovoljno je da štene donese predmet ili divljač do vas, a primopredaju u sjedećem položaju i ispuštanje na zapovijed treba ostaviti za kasnije faze obuke (nakon što odlovi prvu lovnu sezonu). Slijedeći korak u obuci je donošenje predmeta i divljači na otvorenom prostoru, livadi ili lovištu. Često se zna dogoditi da mladi pas odstrijeljenu divljač smatra „svojim“ plijenom i ne želi donijeti vodiču, već s njom bježi ili kruži na udaljenosti od nekoliko metara od vodiča, ili u još gorem slučaju kida, jede ili zakopava.  Ovo radimo na način da psa vežemo na dugački povodnik i prilikom bacanja predmeta ili divljači psa s predmetom za aportiranje u ustima privučemo k sebi, obilno hvalimo i nagradimo hranom.  Ovu fazu obuke bi štene trebalo savladati do 5-6 mjeseci.

Slijedeći korak obuke je privikavanje na pucanj. Kada štene rado donosi aport, prilikom bacanja predmeta puknemo startnim pištoljem u zrak.  Najbolje je ovo obavljati na utvorenom terenu, u lovištu zbog toga što je pucanj pištolja ili puške u uskom i skučenom prostoru puno jači i mogao bi uplašiti štene. Petarde nikako ne smijemo koristiti jer one osim puno jačeg praska i turbulencije zraka koju stvaraju često puknu u nepoželjnom trenutku i ponekad naprave više štete nego koristi. Poželjno je štene u starosti od 7-8 mjeseci povesti u individualni lov i pred njim odstrijeliti pernatu divljač, ali je poželjno da u lovu bude samo jedna puška i da se puca i odstrijeli samo divljač koju je pas pronašao i podigao.

Kada štene prihvati povodnik i ogrlicu prijeko je potrebno naučiti ga hodati uz nogu na povodniku. To se radi na način da sa štenetom hodamo uz ogradu. Ograda se treba nalaziti s naše lijeve strane, a pas se nalazi između ograde i nas. Pas treba hodati tako da se njegova plećka nalazi u ravnini našeg lijevog koljena. „Učenik“ je s jedne strane strane omeđen zidom ili ogradom, s druge našim koljenom, a budući da se i mi krećemo i on se mora kretati. Povodnik obavezno držimo u lijevoj ruci kratko, a desna nam služi za milovanje psa i nagrađivanje poslasticom. Ukoliko je pas vrlo živ, tvrdoglav i pretjerano vuče treba mu oko vrata staviti koralnu ogrlicu, a ako je lijen i zaostaje najbolje ga je tankim prutom desnom rukom, koja se nalazi nama iza leđa lagano „pogurati“ naprijed. Kada pas savlada hodanje uz ogradu potrebno je prijeći na hodanje uz nogu bez ograde. Ukoliko smo pravilno odradili predhodnu radnju i ovu će pas prihvatiti vrlo brzo i jednostavno. Lijevom rukom držimo psa na povodniku kratko uz ogrlicu i energično krećemo naprijed. Pas nema vremena snaći se i razmišljati već nastavlje s kretanjem kao uz ogradu. Ukoliko radi pravilno nagradimo ga zalogajom, a ako griješi ubrzamo korak i pokažemo poslasticu. Kada pas bez greške radi hodanje na povodniku prelazimo na naredbu „sjedi“. Prilikom kretanja „uz nogu“ stanemo i psu izdamo zapovjed „sjedi“. Istovremeno ga desnom rukom zaustavimo, a lijevom lagano pritisnemo u području sapi (križa). Tako ga pridržimo dvadesetak sekundi i nagradimo poslasticom. Pas sklon obuci će ovo shvatiti već nakon par puta, a s temperamentnim psom će biti potrebno ponoviti i sto puta. Bitno je da pas shvati da nakon pravilno odrađene radnje slijedi tapšanje po prsima i poslastica. Svaki puta kada mi stanemo pas treba najprije na zapovijed, a poslije samoinicijativno sjesti.Ovo treba savladati do godine dana starosti.

Kada je ova radnja završena potrebno je prijeći na zapovjed „čekaj“. Pojedinci za ovu radnju koriste zapovijed „ostani“, ali  nije bitan izražaj, već smisao, odnosno bitno je da pas pravilno odradi radnju. Ova zapovijed je u stvari početak obuke odloživosti. Kada psu zapovijedimo „sjedi“ i kada on to uspješno učini, izdamo novu zapovijed „čekaj“, „ostani“, „mjesto“ ili sl., polako se „natraške“ vraćamo od psa i ponavljamo „čekaj“. Pas će se pokušati ustati i krenuti za nama, ali mi moramo biti ustrajni i vratiti se do njega, prekoriti ga i ponoviti „čekaj“ i vratiti ga na prethodno mjesto s kojeg se bez dozvole ustao. Ovo je za mladog psa teška vježba, ali treba biti ustrajan i s njom ne treba pretjerivati. Pas mora biti psihički „zreo“ i u početku je dovoljno da se od psa možemo udaljiti desetak metara (da nas pas vidi), ne okrećući mu leđa u trajanju deset – petnaest sekundi. Nakon dobro odrađene radnje treba otići do psa, obilno ga pohvaliti i nagraditi poslasticom. Pas mora shvatiti da poslastica i hvaljenje slijede isključivo kao nagrada za pravilno odrađenu radnju, a nagrađivati ga treba isključivo na mjestu na kojem je bio odložen. Nikada ne treba psa nakon zapovijedi „čekaj“ pozivati sebi, jer će prije ili kasnije jedva čekati poziv i u najkritičnijem trenutku će se samoinicijativno bez poziva ustati i doći k vama. Bolje je jednom pravilno odraditi radnju nego inzistirati više puta nepotrebno psihički „ubijajući“ psa. Svakodnevnim pravilnim ponavljanjem kroz mjesec dana moći ćete psa ostaviti na udaljenosti od par stotina metara, da vas ne vidi i ne čuje bar pola sata. Moći ćete pucati iz puške ili otići na kavu, a on se neće ustati. Ove vježbe poslušnosti s psom treba savladati prije odlaska u zajednički lov.

doc.dr.sc. Ivica Bošković
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek / Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju / Department of animal production and biotechnology
Katedra za lovstvo i ribarstvo / Chair for Hunting and Fishery