kinolosko.drustvo.osijek@gmail.com
Kinološko društvo Osijek

Kinološko društvo Osijek

Sudjelujte na našim natjecanjima!
Pokažite najbolje...

Sudjelujte na našim natjecanjima!

Saznajte sve o nama
...i kako Vam možemo pomoći

Saznajte sve o nama

Učlanite se u naše društvo!
Kontaktirajte nas putem kontakt forme i

Učlanite se u naše društvo!

Vječita dilema među lovcima, kinolozima, redoviti oglasi u novinama; što je to takmičarski, a što lovački nos, što znači visoki, a što niski nos, koji je nos bolji, kakav je pas u stvarnosti bolji, pitanja su koja se redovito spominju, oko kojih se vode često žučne rasprave, a bojim se da većina onih koji o tom raspravljaju u stvari vrlo malo  o tome i znaju. Više puta sam čuo izjave: „Ma pusti, to je trkač, to nije za lov, kome to treba“.

Možda bi za početak trebalo objasniti nekoliko pojmova vezanih uz temu.

Nos i nosna šupljina su anatomski pojam i predstavljaju početni organ dišnog sustava kroz kojeg zrak ulazi, nastavlja kroz ždrijelo i dušnik ka plućima. Nosna šupljina počinje prednjim nosnim otvorima koji su različitog oblika i veličine. Po dužini je podijeljena hrskavičnom pregradom u dvije simetrične polovice, lijevu i desnu. Koštanu osnovu zida nosne šupljine oblikuju kosti lica. Nosnu šupljinu od lubanjske odvaja sitasta kost (rešetkasta, probušena, udubljena ploča – između moždane i nosne šupljine). U udubljenima sitaste kosti leže mirisne kvržice koje predstavljaju zadebljanje prvog para moždanog mirisnog živca (n. olfactorius). Dijelovi n. olfactorius prolaze kroz otvore sitaste kosti i rasprostiru se duž sluzokože nosnog labirinta sitaste kosti, nosnog dna i posljednjeg dijela nosne pregrade. Svaka polovica nosne šupljine podijeljena je nosnim školjkama u tri dijela:

  1. a) dorzalni (gornji) koji završava slijepo,
  2. b) medijalni (srednji) koji komunicira sa šupljinom nosnog dijela sitaste kosti i
  3. c) ventralni (donji) najširi nosni hodnik kojim prolazi zrak prema dušniku i plućima

Nosni hodnici služe i kao zaštitni organi pluća. Sluznica nosnih hodnika izuzetno je snabdjevena krvlju. To omogućuje hladnom zraku da se pri prolazu zagrije. Stjenke nosnih šupljina presvučene su sluznicom. Boja sluznice na početku nosnih otvora je svijetlo ružičasta, glatka, sjajna, vlažna i bogato opskrbljena krvnim žilama osobito venskim. U donjem nosnom predjelu oko labirinta sitaste kosti, sluzokoža je blijeda, žućkasto smeđe boje. U ovom dijelu nosne sluzokože nalaze se brojna vlakna (filla olfaltoria), prvog moždanog mirisnog živca (n. olfactorius). Sluznica ovog dijela nosne šupljine predstavlja mirisno polje osjeta mirisa. Veličina površine mirisnog polja je različita u zavisnosti od pasmine. U ovoj nosnoj šupljini nalaze se alveolarne – tubularne žlijezde koje stalno održavaju vlažnost ovog područja.

Osjetilo njuha je najrazvijenije, najosjetljivije i najvažnije osjetilo lovačkih pasa. Ono omogućuje psu da otkriju mirise organskog i anorganskog podrijetla u prirodi ili zatvorenom prostoru. Osjetilo njuha se razvija od rođenja psa, tijekom najmlađe dobi šteneta da bi u periodu od 2 – 6 godine bilo najosjetljivije. Sa starošću osjetilo mirisa opada, a u dobi od 10 – 15 godina može se u potpunosti izgubiti. Od svih osjetila pasa osjetilo njuha najdulje je u funkciji. Pas sve životinje, čovjeka, biljke i predmete razlikuje po mirisu, te ima mogućnost memoriranja mirisa u velikom broju. Nozdrve koje obrazuju dva prednja nosna otvora i stoje u vezi s gornjom usnom građene su od kože, mišića, nosa, sluzokože i vezivnog tkiva. Taj se dio naziva kožni mekani nos ili nosna pečurka.

Osjetilo njuha u psa se sastoji iz dva neovisna osjetila. Jakobsonov ili vomero-nazalni organ je organ koji se nalazi na prijelazu između mekog i tvrdog nepca psa, duboko u ustima. Sastoji se od dvije rupice i mirisnog živca. U ove dvije rupice se nalazi manji broj olfaktornih stanica. Mirisni živac koji ide od Jakobsonovog organa do centra za detekciju mirisa u mozgu je kraći, i obrada mirisnih informacija traje kraće. Zbog toga pas ptičar prilikom pretraživanja terena, kada nema mirisa divljači, traži visoko nošene glave, s otvorenim ustima i koristi Jakobsonov organ. Za grube detekcije koristi Jakobsonov organ, a kada uđe u zonu mirisa, kada registrira mirisni podražaj, “uključuje” sustav za finu detekciju mirisa u nosu koji je daleko osjetljiviji. Drugi dio osjetila se sastoji od skupa olfaktornih stanica na sluznici u nosu, mirisnog živca (nervus olfactorius) i centra za detekciju mirisa u mozgu. Mirisni živac ovog dijela osjetila je puno duži i provodi više podražaja, te se informacije provode sporije, ali daleko točnije i sigurnije. Ovo osjetilo se puno brže zamara, i kada bi pas radio cijelo vrijeme s ovim osjetilom, koncentracija bi mu opadala daleko brže i nakon kratkog vremena ne bi bio sposoban za rad.

Vomero nazalni sustav je puno manje osjetljivosti od sustava za detekciju mirisa koji se nalazi u nosu psa. Pas ptičar u više od 80 % svoga rada koristi vomero nazalni sustav ili Jakobsonov organ koji je manje osjetljivosti i s kojim pas može raditi dulje vrijeme. Oko
20 % svoga rada pas koristi osjetilo njuha koje se nalazi u nosu psa i to osjetilo se puno brže zamara od vomero nazalnog sustava. Koristi se samo za fine i vrlo osjetljive detekcije mirisa. Kako u svih sisavaca, tako i u psećem mozgu postoji centar za detekciju mirisa. Mirise registriraju mirisne stanice u nosu ili Jakobsonovom organu, živčani impuls mirisnim živcem putuju do centra za detekciju mirisa u velikom mozgu.

Prilikom lova pernate divljači pas ptičar teren pretražuje i divljač pronalazi po mirisu isključivo njuhom. Pas može registrirati miris divljači samo ako je u plinovitom stanju.  Razlikujemo dvije vrste „mirisnog zapisa“  pernate divljači. „Topli“ i „hladni“ trag. Topli trag je miris gdje se mirisne izlučevine mirisnih žlijezda žive „tople“ divljači  diže u zrak i biva raznošen vjetrom u okolinu ovisno o brzini vjetra. Pas ptičar se prilikom rada treba oslanjati isključivo na ove mirise.

Prilikom „velikih“ natjecanja pasa ptičara uglavnom se koristi prirodna jarebica – trčka skvržulja. Jarebica je divljač koja dobro podnosi stajanje – markiranje psa i vrlo rijetko biježi „nogom“ odnosno pješice. Obično se nalazi na terenu gdje je visina vegetacije (10 do 50 cm) pogodna za širenje mirisa na primjerenoj visini (20 do 100 cm), a to je idealno za rad psa jer se mirisi šire upravo na visini nošenja glave psa.

Ukoliko se pas kvalitetnog njuha pravilno postavi na vjetar i nosi glavu dovoljno visoko  on će na nevjerojatnoj daljini osjetiti divljač i na prvu emanaciju (mirisni podražaj) pokazati prisustvo divljači.  Ukoliko nakon prvog stajanja kvalitetno kulira i dovede vodiča do divljači učinak je potpun. O smjeru i brzini vjetra, kvaliteti njuha, kvaliteti obuke, visini nošenja glave ovisi na kojoj će udaljenosti pas markirati divljač. Što više psa izvodimo na teren i što je više pas u kontaktu s određenom vrstom divljači bolje će „zapamtiti“ odnosno memorirati određeni miris i prag podražaja – osjetljivosti na određenu vrstu divljači – mirisa  će biti niži i puno manja količina mirisa će biti dovoljna da izazove markiranje određene divljači.  Prilikom markiranja pas treba zauzeti karakterističan stav markiranja u stojećem stavu na nogama (engleski seteri u ležećem ili poluležećem stavu), a glava mu treba biti okrenuta prema izvoru mirisa, a nakon dolaska vodiča zajedno s vodičem „voditi“ ili kulirati do određene udaljenosti kada pas ima divljač čvrsto i sigurno „u nosu“, blokira je i komunicira s izvorom mirisa. Posebno se cijeni kada se pas  svjesno, sigurno i kvalitetno postavi tako da se pas nalazi  s druge strane divljači, a divljač se nalazi „blokirana“ između vodiča i psa.  Kvalitetan pas ptičar na natjecanju markira isključivo topli miris „toplo meso“, odnosno živu divljač, a ostale mirise treba preskakati, zaobilaziti i ignorirati.

Kada govorimo o „lovačkim“ psima ptičarima i lovu pernate divljači  moramo spomenuti da se kvalitetan „lovački“ pas ptičar prilikom pretraživanja terena treba isključivo oslanjati na tople mirise. Pretražuje visoko nošene glave, jer na ovaj način divljač osjeti na puno većoj udaljenosti, divljač koja čvrsto leži (jarebica –  koncentracija mirisa je puno veća)  markira čvrsto, na većoj udaljenosti, a divljač koja često bježi pješice (fazan, prepelica, jak miris, ali nepravilno raspoređen zbog kretanja divljači) na kraćoj udaljenosti.  Kada  osjeti mirisni podražaj i pronađe divljač odnosno „toplo“ meso, čvrsto markira, a divljač koja se nakon marke izvlači nogom kulira visoko nošene glave. Nakon odstrijela mrtvu divljač uzima bez markiranja i donosi, a ranjenu divljač obično donosi, a ponekad i markira. Kvalitetan ptičar „niskim nosom“  treba raditi jedino na tragu ranjene pernate divljači pobjegle na nogama. Ranjeni „otkriljeni“ fazan ponekad pješice pobjegne nekoliko stotina metara u vrlo kratkom vremenu, a molekule mirisa se zadržavaju na tlu jer fazan bježi i pas ovakav trag u relativno kratkom vremenu može izraditi jedino „niskim nosom“, u protivnom je fazan izgubljen. Ako pas ne zna pratiti trag nisko nošene glave bolje je sačekati neko vrijeme da fazan legne i ostavi „topli“ miris, inače je gotovo sigurno izgubljen. Prilikom natjecanja jedino na utakmici s odstrelom divljači na kojoj se radi vučna staza (vlečka) ranjene pernate ili dlakave divljači, odnosno na krvnom tragu pas treba raditi niskim nosom. Sve ostale discipline pas radi visoko nošene glave.

Pas ptičar koji detaljira na „hladnim“ tragovima pernate divljači nije dobar ptičar.  Pas koji sigurno i kvalitetno markira divljač nebitno je na kojoj udaljenosti, poslije toga sigurno vodi i realizira divljač, bez straha da će divljač poletjeti je puno bolji pas  od psa koji divljač osjeti na vrlo velikoj udaljenosti i markira, a kasnije gubi kontakt s divljači i vodi u prazno. Mentalni sklop ovakvog psa je upitan.

A da li je dobar onaj „lovački“ ptičar koji čvrsto markira na četiri – pet metara i sigurno realizira divljač, onaj koji to sigurno radi na pedeset metara, onaj koji osjeti divljač na metar – dva i ulijeće u divljač bez marke, ili onaj koji osjeti divljač i markira na 70 metara i svaki puta vodi  u prazno, procjenite sami. Za mene osobno to je onaj pas koji sigurno pronalazi divljač bez ulijetanja u marku i „boksanja“, markira živo i „toplo meso“, odnosno zdravu divljač, ne bitno je na kojoj udaljenosti, a odstrijeljenu divljač ne kida i sigurno donosi lovcu, bez obzira sjedio na lijevom ili desnom butu.

doc.dr.sc. Ivica Bošković
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek / Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju / Department of animal production and biotechnology
Katedra za lovstvo i ribarstvo / Chair for Hunting and Fishery