1 800 - 0452 00 admin@kayapati.com
Kinološko društvo Osijek

Kinološko društvo Osijek

Sudjelujte na našim natjecanjima!
Pokažite najbolje...

Sudjelujte na našim natjecanjima!

Saznajte sve o nama
...i kako Vam možemo pomoći

Saznajte sve o nama

Učlanite se u naše društvo!
Kontaktirajte nas putem kontakt forme i

Učlanite se u naše društvo!

Proljeće samo što nije počelo, sezona lova na plemenitu divljač je gotova, love se dlakavi grabežljivci, popravljaju i održavaju stari i izgrađuju novi lovno tehnički i lovno gospodarski objekti. Uskoro nam dolazi i prebrojavanje matičnog fonda sitne divljači, ali bome i ništa manje zahtjevno ispravljanje grešaka na psima koje su „pokupili“ za vrijeme zajedničkih lovova u glavnoj lovnoj sezoni. Također dolazi najbolje vrijeme za pripremu i obuku mladih pasa za sezonu ispita u radu.

Budući da zajedničkim lovištima gospodare uglavnom domicilna lovačka društva, te da je većina lovišta poljskog tipa, dakle s obiljem sitne divljači, u lovištu su najviše zastupljeni psi ptičari. Na terenu najviše ima njemačkih kratkodlakih i oštrodlakih ptičara, te epanjel bretona, a nešto manje ostalih pasmina pasa ptičara. Mjesec ožujak i travanj su najbolji mjeseci u godini za obuku mladih pasa, te za ispravljanje grešaka na već obučenim psima koje su stekli u zajedničkim lovovima na pernatu divljač.

Najbolje je s mladim psom izlaziti samostalno na teren i to u jutarnjim ili popodnevnim satima. U jutro je najbolje sačekati da se digne rosa i na teren krenuti oko sedam – osam sati ili kasnije kad se digne rosa jer rosa jako ometa osjetilo njuha u pasa, a ako se ide u popodnevnim satima tada je najbolje sačekati da divljač postane aktivna. To se obično događa 3 do 4 sata prije zalaska sunca.

Ožujak je najbolji za obuku pasa iz više razloga. Za vrijeme zime divljač je bila koncentrirana na pojedinačnim mjestima u lovištu, gdje je imala adekvatan zaklon i dovoljno hrane. Neiskusan mladi ptičar kada je dolazio u zonu mirisa divljači nailazio je na više problema. Prvi problem je bio što je na jednom mjestu prevelika koncentracija divljači i pas se „izgubi“ zbog puno mirisa. Događa se da pas zamarkira jednu divljač, a da se podigne odnosno poleti drugi primjerak divljači i tada mladi pas napušta „fermu“ jedne divljači i kreće za onom koja je poletjela. Na taj način se pas kvari i često puta nakon nekoliko ovakvih situacija samoinicijativno podiže divljač bez zapovjedi vodiča. Nadalje u ovakvim „oazama“ s obiljem divljači u toku zime: tršćacima, travama, kukuruzištima, ili slično koje su najčešće visine metra ili više miris divljači vegetacija blokira,  miris se diže u vis, vjetar ga raznosi na metar – dva iznad tla i pas postaje nesiguran, podiže se na zadnje noge, detaljira, provjerava i tada isprovociran i nemoćan često puta podiže divljač bez stajanja.

U proljeće kada vegetacija krene, kada se na terenu pojavi više prirodne hrane, te kada kod divljači prorade hormoni i nagon za razmnožavanje, divljač počinje tražiti prikladno stanište, ravnomjernije se raspoređuje po terenu, te nastupa najbolje vrijeme za obuku mladih pasa i ispravljanje grešaka kod odraslih.

Trčke formiraju parove, na terenu se zadržavaju najčešće u žitištima, eventualno u lucerištima, fazani formiraju obitelji i to na način da jedan fazan oko sebe okuplja nekoliko koka i zauzima parcelu pogodnu za odgoj i ishranu pomlatka. To su najčešće rubovi njiva pšenice, uz kanal s vodom, oranja, repišta ili slično. Mužjak fazan koke drži na okupu, a koke se ravnomjerno raspoređuju po terenu i gotovo ih nikada nećemo naći u jatu već na rastojanju od 50 do 100 metara. Pšenica je tada najčešće visine 30 do 40 centimetara, a miris divljači se diže iznad pšenice i vjetrom biva nošen na visini 40 do 60 cm iznad tla.

Budući da obuku pasa uglavnom radimo pojedinačno s jednim psom, pravila diktiramo sami i kompletnu obuku prilagođavamo konačnom uspjehu obuke. U zajedničkom lovu to ne možemo tako raditi jer tada je najbitnija sigurnost svih sudionika lova. Nadalje u zajedničkom lovu je veći broj često neizživljenih, nedovoljno školovanih pasa koji su željni trke i jedan od drugog „pokupe“ niz loših osobina.

Pravilno postavljen na teren i vjetar, pas (obvezno s ogrlicom) se kreće u smjeru strujanja vjetra, a budući da se miris nalazi na visini od 40 do 60 centimetara, pas može vrlo lako registrirati miris divljači i markirati na primjerenoj udaljenosti. Tada mu treba prići i vezati ga na dugi povodnik i zajedno s psom vodič treba podići divljač. Ukoliko pas pokušava progoniti uzletjelu divljač obvezno ga treba zapovjedi glasom i naglim trzajem povodnika u tome spriječiti.

Kako vegetacija raste i visina pšenice se povećava, tako se i divljač ravnomjernije raspoređuju po terenu, i stvaraju se preduvjeti za konačno doškolovljavanje mladog ili „iskvarenog“ psa. Pšenica je dovoljno visoka,  psu vegetacija „podiže“ glavu iz više razloga; teško mu je raditi kada ga vegetacija udara  po licu, te mu je lakše dići glavu i tražiti „iznad“ vegetacije, miris se diže 60 do 70 centimetara iznad tla i pas „ima“ miris u nosu na onoj visini na kojoj mu se nalazi glava. Na ovaj način divljač osjeti na većoj udaljenosti, stigne ispitati izvor mirisa na većoj daljini, učvrstiti marku i „blokirati“ pravilno divljač. Budući da se to sve odvija na primjerenoj udaljenosti od divljači, divljač je mirna i sigurna i gotovo se nikad neće samostalno podići i uzletjeti. Prilikom zajedničkog podizanja divljači postoji maksimalna mogućnost korekcije na polijetanje, pucanj i slično.

Na ovakav način obučavan pas bez većih problema će savladati rad na pernatoj divljači bez odstrjela i položiti ispite potrebne za uzgoj i obavljanje lova.

doc.dr.sc. Ivica Bošković
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek / Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju / Department of animal production and biotechnology
Katedra za lovstvo i ribarstvo / Chair for Hunting and Fishery