Istarski gonič kroz povijest
Od davnina čovjek lovi. Nekada je čovjek lovio zato da bi se prehranio, i divljač je bila jedina prirodna zaliha animalnih bjelančevina prijeko potrebnih u prehrani organizma. Pripitomljavanjem i uzgojem divljih životinja opseg lova se smanjuje i nije toliko bitan da bi se lovac prehranio, ali i dalje ljudi love da bi zadovoljili potrebe «maloga lovca» koji čuči u podsvijesti svih nas.
Prvi prapsi koji su lovili zajedno sa čovjekom bili su psi koji su lovili proganjanjem divljači dok je ne uhvate, a divljač se u bijegu vrlo često koristila istim stazama, putovima i premetima. Lovac se prilagođavao radu tih pasa i opazio je da zajedničkom suradnjom mogu puno lakše doći do cilja. Na premetima divljači je postavljao zasjede, klopke, mreže i zamke. Na taj način su puno lakše i brže došli do cilja i do divljači. Cilj je bio ostvaren. Od tih vremena počinje suradnja lovca i psa. Ovo je prvi primjer lova sa psima goničima.
Lov sa goničima je praktično najstariji način korištenja lovačkih pasa, najiskonskiji i najpošteniji lov gdje divljač ima najveću šansu izvući se, pobjeći i sačuvati živu glavu. Najsnažniji, najpametniji i najzdraviji primjerci divljači obično se izvlače iz pogona i oni produžavaju vrstu. Na taj način psi goniči pomažu u selekciji i popravljanju uzgojne vrijednosti populacije divljači. Postoji više pasmina pasa koji se koriste u lovu u Republici Hrvatskoj. Izbor pasmine pasa za lov ovisi prvenstveno o lovištu u kojem se lovi, konfiguraciji terena, gustoći šume, vrsti i brojnom stanju divljači u lovištu, načinu na koji se lovi i o osobnim preferancijama lovca. U Hrvatskoj su u lovu najčešće zastupljene hrvatske pasmine goniča, a najčešće istarski kratkodlaki gonič. Istarski kratkodlaki goniči neprikosnoveni su u lovu na sitnu divljač posebice u teškim kamenitim terenima.
Ovaj pas je stara, u Istri autohtona pasmina, porijekla koje se gubi u pradavno doba. Najstarije svjedočanstvo je freska koju je godine 1474. naslikao majstor Vincent iz Kastva u Marijinoj kapeli u Beramu kod Pazina u srcu Istre. Pokraj pasa s uspravljenim ušima vidi se kratkodlaki bijeli brakoidni pas sa žuto-crvenim oznakama, koji podsjeća na današnjeg istarskog goniča. Slika Ticijana iz prve polovine 16. stoljeća pokazuje dva goniča, od kojih je jedan vrlo nalik na istarskog goniča. Godine 1719. biskup Petar Bakić iz Đakova u dokumentu na latinskom nabrojao je životinje držane u njegovoj biskupiji, između ostalog i lovačke pse; on opisuje bijelog lovačkog psa sa žuto-crvenim oznakama, čija visina u grebenu iznosi 4 pedlja (48 cm); ovaj opis se u potpunosti slaže s opisom današnjeg istarskog goniča. U povijesnom muzeju u Poreču visi slika nepoznatog majstora iz sredine 18. stoljeća; na njoj se vidi postarija plemkinja sa psom ljubimcem, koji drži glavu u njenom krilu; on je bijel, kratkodlak i posjeduje nasred čela crvenkasto-žutu oznaku kružnog oblika, koja je vrlo karakteristična za istarskog goniča. Vrlo cijenjeni istarski goniči iz Istre prodavani su u bliže susjedstvo, npr. u Bosnu, na otoke i u Sloveniju, gdje su od 1880.-1930. bili najzastupljenija pasmina. Od tridesetih godina njihova je popularnost u Sloveniji opala i bili su zamijenjeni brak jazavčarima.
Slika 1. Povijesni tragovi postojanja Istarskog kratkodlakog goniča (Hrvatski kinološki savez; http://webeng.hks.hr/)
Prvo detaljno proučavanje goniča na Balkanu obavio je Austrijski brakolog Franc B. Laska, austrijski oficir koji je živio krajem 19-tog i početkom 20-tog stoljeća u Sarajevu. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i proučavao pse s kojima je lovljeno u to vrijeme. Rezultate istraživanja objavio je u knjizi „Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina“ koja je izdana 1905.g. u Grazu. Pri tome je premjerio 443 kratkodlaka, 307 dugodlakih i 286 oštrodlakih goniča. Sve tadašnje goniče opisao je pod nazivom „bosanski gonič“, a dijelio ih je samo po dužini dlake na kratkodlake, dugodlake i oštrodlake. U ovim opisima se prepoznaju današnji posavski, istarski oštrodlaki i kratkodlaki, bosanski (barak), srpski (balkanski), srpski trobojni i planinski gonič. Na inicijativu dr. Ivana Lovrenčića u Ljubljani je 1924.g. osnovan Klub ljubitelja brakov, a iste godine su definirani pasminski znakovi za jugoslavenske pasmine goniča. Prvi upisi u jugoslavensku uzgojnu knjigu potječu iz godine 1924., a u hrvatsku uzgojnu knjigu iz godine 1927. Godine 1939.g. u Ljubljani je odbor Jugoslavenskog kluba ljubitelja brakov usvojio pasminske znakove (standarde) goniča te Pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad goniča. Pravilnik za rad goniča stupio je na snagu 1939.g. koji je propisivao ocjenjivanje i ispitivanje isključivo čistokrvnih goniča, te se od tada goniči „počimlju učiti pravilnomu lovu da ne stvaraju štete pri lovu“. Pasmina je bila priznata od strane FCI-a već 1949, standard je usvojen 1955., ali prvi standard bio je objavljen tek 1973. godine. Danas se istarskog goniča često može susresti na području cijele Hrvatske. Datum usvajanja trenutno važećeg standard je 03.11.2014.
Slika 2. Istarski kratkodlaki gonič (Hrvastki kinološki savez; http://webeng.hks.hr/)
Izvorne pasmine domaćih životinja u Republici Hrvatskoj dio su ukupne populacije domaćih životinja te predstavljaju, s gospodarskog stajališta, onaj dio populacije koji u uvjetima konvencionalne stočarske proizvodnje nije konkurentan komercijalnim pasminama i sojevima. Izvorne se pasmine stoga sve manje koriste, postupno se njihov uzgoj gasi ili zamjenjuje pasminama koje ostvaruju veću produktivnost odnosno isplativost. U takvim je uvjetima njihov nestanak neizbježan. Nestankom pasmina sužava se biološka raznolikost, što je neprocjenjiva šteta jer je raznolikost temeljni uvjet opstanka života na Zemlji. Stoga se već dugo godina izvornim pasminama u Hrvatskoj, a posebice u Hrvatskom kinološkom savezu pridaje posebna pozornost. Svijest o identitetu, a ujedno i prepoznavanje pasmina kao vrijednih i posebnih vidimo već samim nazivanjem tih pasmina autohtonima. Iz tog osjećaja posebnosti i povezanosti sa elementom baštine proizašla su i istraživanja koja su potvrdila jedinstvenost ovih pasmina. Republika Hrvatska baštini sedam izvornih pasmina pasa u čijim već nazivima pasmina vidimo regionalno porijeklo pasa na prostoru Republike Hrvatske, odnosno pripadnost povijesno-zemljopisnim regijama u kojima su pojedine pasmine nastale.
Republika Hrvatska, kao vjerojatno i mnoge druge države pri identifikaciji izvornih pasmina ima određene nesuglasice sa susjednim zemljama. No, postoje slučajevi kada svi povijesni podaci govore da je izvorno porijeklo određene pasmine točno određeni prostor koji pripada jednoj zemlji i da pojedine zemlje neutemeljeno polažu pravo na njezinu izvornost. U Hrvatskoj kinologiji takav problem postoji sa „svojatanjem“ Hrvatskih izvornih pasmina posavski gonič, istarski oštrodlaki gonič i istarski kratkodlaki gonič od strane Republike Slovenije, iako ne postoje nikakvi vjerodostojni povijesni podaci da se nastanak i uzgoj u prošlosti ovih pasmina veže za slovenski prostor. Prostor nastanka istarskog oštrodlakog i istarskog kratkodlakog goniča je vezan isključivo za Jadransko priobalje, od Istre prema Dubrovniku, a za posavskog goniča prostor hrvatske Posavine i dijelom za prostor bosanske Posavine. Dokaz namjere Republike Slovenije je navođenje ove tri izvorne hrvatske pasmine goniča u Zakonu o živinoreji Republike Slovenije (članak 68), tj. u zakonskom aktu najvišeg ranga. Nadalje, namjeri da se ove tri pasmine definiraju i kao pasmine slovenske izvornosti je i zapisnik Povjerenstva za autohtone pasmine Kinološkog saveza Republike Slovenije koje je na svojoj sjednici održanoj 2018. godine donijelo zaključke o iniciranju projekta “Očuvanje autohtonih lovačkih pasmina”. Nositelj projekta bi bio Kinološki savez Republike Slovenije, a suradnici Ministarstvo kmetijstva RS i Lovačkog saveza Slovenije kao krovnog nacionalnog saveza lovne aktivnosti na nacionalnoj razini i uz suradnju Biotehničkog fakulteta u Domžalama. Istim projektom je namjera dobiti priznavanje podjele izvornosti posavskog goniča, istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča između Hrvatske i Slovenije, a kako je istaknuto, što nikakvim povijesnim činjenicama nije utemeljeno (https://www.kinoloska.si/wp-content/uploads/2018/06/avtohtone-pasme_33.pdf) .
U Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja Republike Hrvatske (Narodne novine 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09; 80/13), prema podacima dobivenim u kontaktu s Hrvatskim kinološkim savezom koji je i ranije inicirao uključenje izvornih pasmina pasa u Popis, psi nisu uključeni pod objašnjenjem dobivenim iz Ministarstva poljoprivrede, Uprave za veterinarstvo, „da psi ne mogu biti hrana za čovjeka“ i da zbog toga ne mogu biti uvršteni u isti. Obzirom da izvorne pasmine pasa hrvatski ovčar, tornjak su uporabno pastirski psi koji se koriste i danas u radu sa stokom, da je međimurski pas seoski domaćinski pas za rad u dvorištu, te da su posavski gonič, te istarski gonič oštre i kratke dlake pasmine koje koje se koriste u lovu, razvidno je da naše sve izvorne pasmine imaju i gospodarsko značenje. Jasan zaključak je da naše izvorne pastirske i lovne pasmine pasa imaju gospodarsku ulogu i vrijednost, te obzirom da Ministarstvo poljoprivrede zakonskim aktima definira njihovo mjesto u djelokrugu rada Ministarstva, da o istim pasminama nadležno ministarstvo treba skrbiti i s uzgojnog stajališta, odnosno njihovog očuvanja kao hrvatskog genetskog blaga. Kako više ne bi bilo dvojbe, na inicijativu Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Sveučilišta u Osijeku i Hrvatskog kinološkog saveza kao krovne nacionalne kinološke organizacije, te uz svesrdnu pomoć djelatnika Ministarstva poljoprivrede uz suradnju s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, hrvatske izvorne pasmine upisane su u Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO) bazi Domestic Animal Diversity – Information System (DAD-IS). http://www.fao.org/dad-is/browse-by-country-and-species/en/
Dakle, početkom studenog 2020. godine Hrvatske pasmine su priznate od svih relevantnih institucija (FCI, FAO i RH) i konačno će se netko skrbiti i o njima na nacionalnom nivou.
Prvi korak u očuvanju neke populacije je njezina karakterizacija na genetskoj razini, što, prema dosadašnjim saznanjima i dostupnoj literaturi, do sada nije učinjeno niti za jednu autohtonu pasmina pasa u Republici Hrvatskoj. Jedina pasmina koja je genomski karakterizirana je Dalmatinski pas, međutim, u to istraživanje je bila uključena isključivo njemačka populacija ove pasmine.
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera prepoznalo je želju da se po prvi puta na genomskoj razini karakteriziraju hrvatske autohtone pasmine pasa te je znanstvenicima s Fakulteta Agrobiotehničkih znanosti Osijek na čelu s izv.prof.dr.sc. Ivonom Djurkin Kušec i izv.prof.dr.sc. Ivicom Boškovićem dodijelilo sredstva u okviru natječaja za znanstvenoistraživačke i umjetničke projekte (UNIOS-ZUP2018), koja su omogućila genomsku analizu Istarskog kratkodlakog goniča uporabom mikročipova visoke gustoće. Kako jedna ovakva sveobuhvatna analiza zahtijeva veći broj stručnjaka te priličan budžet, u istraživanje su se uključili i doc.dr.sc. Dubravko Škorput s Agronomskog fakulteta u Zagrebu te prof.dr.sc. Peter Dovč i doc.dr.sc. Minja Zorc s Biotehnička Fakulteta u Ljubljani. Istraživanje je provedeno na 48 jedinki Istarskog kratkodlakog goniča, pri čemu se vodilo računa da su životinje međusobno u što manjem srodstvu prema dostupnim podatcima iz rodovnika. Na organiziranim događanjima (izložbama, utakmicama) te privatnim kontaktom s vlasnicima i uzgajivačima ove pasmine, a nakon prethodnog pristanka vlasnika, prikupljeni su uzorci bukalne sluznice ili krvi koji su poslužili za izolaciju DNA. Izolirani uzorci DNA analizirani su potom na mikročipovima visoke gustoće koji sadrže preko 220.000 SNP (Single Nucleotide Polymorphism ili polimorfizam jednog nukleotida).
Slika 3. Dicmo, 2018. Jedna od lokacija na kojoj su izuzeti uzorci za DNA analizu
Istovremeno, a u cilju smještanja pasmine u širi kontekst, odnosno u odnos s drugim pasminama pasa, iz dostupnih baza podataka prikupljeni su i analizirani genomski podatci i za ostale pasmine pasa. Nadalje, učinili smo i analizu pedigrea za 48 jedinki u cilju analize populacije genealoškim podatcima te njihove usporedbe s podatcima dobivenim analizom genoma. Dobiveni rezultati pokazali su da je populacija Istarskog kratkodlakog goniča vrlo stabilna, te da se, unatoč ograničenom broju jedinki koji se uzgaja, ne svrstava među ugrožene pasmine pasa. Populacijska stratifikacija 3076 pasa podrijetlom od 151 pasmine te sedam Apeninskih i 14 Sivih vukova pokazala je da je Istarski kratkodlaki gonič genetski odvojen od svih drugih istraživanih pasmina te je svrstan u gupu tzv. Mediteranskih pasmina zajedno s talijanskim lovnim pasminama pasa (Slika 4.)
Slika 4. Uvećana slika tzv. Mediteranskog klastera (u analizu je uključeno 665 pasa podrijetlom od 31 pasmine genetski povezane s
Istarskim kratkodlakim goničem (ISH) (Djurkin Kušec i sur., 2020)
Slika 5. Odnos Istarskog kratkodlakog goniča sa talijanskim pasminama pasa (Djurkin Kušec i sur., 2020)
Podrobnija slika odnosa Istarskog kratkodlakog goniča s izabranim pasminama pasa pokazala je njegovu blisku vezu s pasminama Segugio Italiano a Pelo Forte, Segugio Italiano a Pelo Raso, Spinone Italiano, Bracco Italiano, Lagotto Romagnolo, Bolognese, i Volpino Italiano, pri čemu su Istarski kratkodlaki gonič i obje pasmine Segugio Italiano (a Pelo Forte i a Pelo Raso, za koje je ranije prikazano da su genetski zapravo jedna pasmina) dijelile istu granu, što ukazuje na njihovu međusobnu genetsku povezanost. Naknadna analiza pokazala je da je u stvaranju svih ovih pasmina, osim u Lagotto Romagnolo i Bichonese, sudjelovao upravo naš Istarski kratkodlaki gonič.
Tijekom prošlih godina indicirana je bliska povezanost Istarskog kratkodlakog goniča i Dalmatinskog psa. Ova se povezanost temeljila na rezultatima istraživanja Zajc i Kus (2001.), koji su se bazirali na 16 mikrosatelistkih markera, potom prisutnosti specifičnog metabolizma urata karakterističnog za Dalmatinera, ali koji je također u visokoj frekvenciji utvrđen i u Istarskog kratkodlakog goniča (Bauer i sur., 1999.) te specifičnom točkastom uzorku koji se javlja u određenih jedinki Istarskog kratkodlakog goniča, a koji je vrlo sličan točkama boje jetre, koje su karakteristične za Dalmatinskog psa (Lemo i Bauer, 2008). Genomska analiza pokazala je, međutim da, unatoč vrlo bliskoj geografskoj lokaciji s koje potječu obje pasmine, između njih postoji samo iznimno daleka povezanost. Istovremeno, genomska analiza je pokazala da Dalmatinski pas dijeli svoje podrijetlo s Jazavčarom.
“Runs of Homozygosity” ili “ROH” predstavlja dugačke linije homozigotnih DNA segmenata čija se pojava u genomu neke jedinke može objasniti nasljeđivanjem istog kromosomskog segmenta od oba roditelja, koji su pak taj specifični segment naslijedili od zajedničkog pretka. Dulji segmenti ukazuju na nedavni inbriding u određene vrste ili pasmine, dok kratki ROH-ovi ukazuju na postojanje starih zajedničkih predaka. U pasmine Istarski kratkodlaki gonič identificirano je izuzetno malo dugačkih ROH odsječaka, što ukazuje na zanemarivu stopu nedavnog inbridinga u ove pasmine te kontroliranu i odgovornu upotrebu rasplodnih jedinki od strane uzgajivača. Istovremeno, veliki broj kratkih ROH-ova identificiran u genomu Istarskog kratkodlakog vodiča potvrdio je da se radi o vrlo staroj pasmini, suprotno od većine pasmina pasa kojima podrijetlo najčešće seže tek u 19. stoljeće.
Istraživanje genomskih otisaka selekcije pokazalo je najjače signale u SNP-ovima koji utječu na kognitivne performanse i ponašanje, pri čemu je jedan od signala detektiran u RGS14 genu, što ga čini izvrsnim kandidatom za ponašajna svojstva povezana s učenjem, a koji bi mogao imati vrlo važnu ulogu pri učenju i treniranju u pasa uopće. Ovo je dodatno potvrdilo da su napori uzgajivača bili izuzetno usmjereni na ponašajne karakteristike u ove pasmine, zbog čega se i dan danas Istarski kratkodlaki gonič smatra jednim od najcjenjenijih pasmina individualnih goniča uopće.
Na gore opisani način po prvi je puta genomski karakterizirana neka hrvatska autohtona pasmina pasa te je dan temelj za stvaranje banke gena, uspostavu službenog uzgojnog programa te formiranje smjernica i strategija za očuvanje ove stare hrvatske autohtone pasmine.
izv.prof.dr.sc. Ivona Djurkin Kušec i izv.prof.dr.sc Ivica Bošković
