U zadnje vrijeme po raznim lovačkim i kinološkim časopisima, a posebice po lovnim i kinološkim manifestacijama polemizira se kakav ptičar lovcu treba, koji su ptičari bolji, „trkači“ ili „kasači“, dal´ su bolji oni koji idu „kao vjetar“ ili oni što idu „na deset koraka“, može li trkač izdržati cijeli dan lova ili ne, da li je bolje da trkač otvara 200 metara i markira na trideset metara, ili „kasač“ koji pretražuje na petnaestak metara i markira na metar – dva, a ponekad i diže bez marke, što je to stil, galop, mentalitet, geni, tko što prenosi, itd.?
Sto je pitanja na koje bi konačno trebalo dati odgovor i ljudima pojasniti pravo stanje stvari. Da bismo uzgojili i imali vrhunskog psa mora se „poklopiti“ više faktora:
- Samo genetski vrhunski pas i vrhunska kuja međusobno napareni mogu „dati“ vrhunskog priplodnog psa koji će nastaviti liniju i svoje osobine prenositi na potomstvo
- Takvo genetski vrlo kvalitetno štene treba biti savršeno odgojeno s obzirom na zdravlje, prehranu, socijalizaciju, itd.
- Ovakav mladi pas treba doći u „ruke“ kod pravog lovca, vodiča ili dresera pasa, koji zna obučiti psa i iz njega „izvući“ maksimum prirođenih osobina (njuh, stil, brzina, volja za donošenjem i prihvaćanjem obuke) i prilagoditi ih svojim potrebama u lovu ili natjecanju
- Imati na raspolaganju lovište s obiljem one vrste divljači za koju želimo obučiti psa
- Puno volje, živaca, rada i čizama.
Prije svega moramo objasniti neke pojmove, što je to gen, genotip, fenotip, homozigot, heterozigot, dominantan i recesivan oblik naslijeđivanja.
Geni su nosioci nasljednih svojstava.
Genotip je skup nasljednih svojstava porijeklom od oca i majke, koji se prenosi na potomstvo i to 50 % gena od oca i 50 % od majke. Da li će biti (kako lovci kažu) ljepota na oca, a rad na majku (što je netočno ili slučajno) ili nekako drugačije nikad ne znamo jer za svaku posebnu osobinu jedinka dobija po jedan gen od oca i jedan od majke.
Fenotip predstavlja ukupan izgled jedinke na koje utječu genotip, dakle genetika od oca i majke i utjecaj vanjske sredine (prehrana, način držanja, obuka, kondicija, itd.).
Homozigotan je onaj pas koji ima iste gene za jednu osobinu porijeklom od oca i majke.
Heterozigotan je onaj pas koji ima različite gene za istu osobinu porijeklom od oca i majke, bez obzira koji je dominantan.
Dominantan je onaj gen koji ima jači utjecaj za neku osobinu u odnosu na onaj drugi, bez obzira da li je porijeklom od oca ili majke.
Recesivan gen je onaj „potisnuti“ gen koji kod jedinke postoji, ali je prikriven, prenosi se na potomstvo, a do izražaja dolazi tek kada se pojavljuje u homozigotnom obliku.
Najčešće se događa da lovac pripusti svoju lovnu kuju pod nekog psa iz svog lovačkog društva ili susjedstva i ostavi štene, te ga sam obučava. Međutim u većini slučajeva je ovo pogrešan potez i put u krivom smjeru koji daje prosječnog psa ili za klasu lošijeg od materijala s kojim smo krenuli u uzgoj iz više razloga. Prilikom parenja dvije jedinke prosječnih lovačkih svojstava koji nisu u bližem srodstvu (različitih su krvnih linija) i heterozigoti su (čitaj: nose različite gene) za pojedine nasljedne osobine, dobiju se sasvim različiti štenci za koje nikad ne znate kakvi će biti dok ne odrastu u potpunosti.
Npr. međusobnim parenjem kuje njemačkog kratkodlakog ptičara homozigotno (čitaj nosi isti gen) jednobojno crne boje i psa homozigotno pastrvasto smeđe boje teoretski bi trebali dobiti 50 % pastrvasto smeđih, 25 % pastrvasto crnih 12,5 % jednobojno smeđih i 12,5 % jednobojno crnih štenaca zbog toga što je smeđa boja dominantna u odnosu na crnu, a pastrvasti raspored pigmenta je dominantan u odnosu na jednobojni raspored. Ovo je pravilo koje će se pokazati sigurnim i točnim prilikom većeg broja parenja, a prilikom samo jednog parenja ne mora biti sa sigurnošću i potpuno točno. Osim toga ovako dobijeno potomstvo postaju heterozigoti (nose različite gene) i u slijedećim parenjima mogu dati potpuno različite kombinacije jer ne znamo kakav je njihov genotip, a selekciju raditi prema fenotipu je jako nezahvalno i određeni (željeni) tip pasa možete dobiti samo slučajno. Ovakve kombinacije boja dobijemo kada selekciju radimo samo sa homozigotima na jednu osobinu. Kod monohibridnog parenja (na jednu osobinu) dobijemo 2 različite varijante, u dihibridnom parenju (na dvije osobine) dobijamo 4 različite kombinacije, na tri osobine dobijemo 16 različitih kombinacija, na 4 osobine 64 različite kombinacije, a kada selekciju radimo s heterozigotima na bezbroj (čitaj jako puno) osobina dobijemo još više različitih kombinacija. Kada uzmemo u obzir da prilikom parenja treba voditi brigu o jako puno elemenata eksterijera (oblik, dužina i širina glave, linija nosnika, dužina i oblik ušiju, nasađenost uha, boja i oblik oka, zagriz i broj zubi, te još bezbroj drugih elemenata), a posebice rada (volja za rad, način i stil trčanja, nošenje glave, kvaliteta njuha, način ulaska u marku prilikom mirisnog podražaja, stil markiranja i vođenja prema divljači, itd.) jasno je da je vrlo teško dobiti jedinku kakvu očekujemo ukoliko jako dobro ne poznamo liniju i osobine koje one dominantno prenose na potomstvo.
Psi gospodina Heraka, Nedeljkovića, Savića, Kapelija, Skarpećija, itd. nikako nisu nastali slučajno već planskim parenjem na terenu dokazanih pasa kod kojih se sa velikom sigurnošću poznaje genotip, a u potpunosti je poznat utjecaj okoline na fenotip jer je iz njih stručnim vođenjem i pravilnom obukom „izvučeno sve“ što u genetici imaju. Parenjem ovakvih pasa dobije se veći broj štenadi i samo oni psi kod kojih se „poželjan gen“ pojavio u dominantnom obliku su pogodni za natjecanje, parenje i prenošenje svojih pozitivnih osobina na slijedeću generaciju potomaka. Sve one jedinke kod kojih su različiti recesivni (i nepoželjni) geni izraženi u homozigotnom obliku treba zaboraviti u uzgoju i nikako ih ne pripuštati. Nakon svega to nije garancija da će sve jedinke dobijene od tih i takvih pasa biti vrhunske (jer su ipak kod njih pozitivne osobine izražene u dominantnom obliku, a da li su homozigoti ili heterozigoti za pojedine osobine znat će se po dobivenim potomcima), ali je daleko veća šansa da će ih prenijeti nego neki prosječan pas kod kojeg su takve osobine izražene u recesivnom obliku ili takvih osobina uopće nema u genotipu. Ono što jedinka nema u genotipu nikako ne može prenijeti na potomstvo. Iz vrhunskog parenja gdje su poznati preci kroz dugi niz generacija se često događa prosječan ili loš pas, ali iz parenja prosječnih pasa se gotovo nikad ne događa vrhunski, a ako se slučajno dogodi vjerojatnost da će svoje osobine prenijeti na potomstvo je minimalna.
Dobar uzgajač si može dozvoliti da ima psa prosječne ljepote, ali nikako si ne može dozvoliti psa prosiječnog rodovnika. Nikada nemojte kupiti psa od uzgajača koji bar dvije – tri generacije ne poznaje porijeklo svojih pasa jer ste gotovo osuđeni na promašaj. Prosječna kuja u parenju s vrhunskim psom može dati odlične lovačke pse, parena s prosječnim psom će vjerojatno dati prosječne ili pse lošije od sebe, a bolje ju je ne pripustiti uopće, nego pripustiti pod psa lošijeg od nje.
Obično psi koji su nastali planskim parenjem kod vrhunskih uzgajača odlove prvu sezonu kod nekog prijatelja – lovca na prepelicu i fazana da se „zapale“ za lov, da osjete toplu divljač u ustima, testiraju se i ako pokazuju elemente kvalitetnog njuha, stila, marke, volje, širine, brzine, izdržljivosti i bitno odskaču od prosjeka populacije odlaze u ruke vodiču – natjecatelju koji će daljim „tesanjem“ i oblikovanjem od njih napraviti vrhunskog psa. Prije svega treba psa naviknuti na jarebicu, postepeno sve ono što su loše „pokupili“ u zajedničkom lovu, te što su u prvoj godini lova radili i pokazivali u cijelodnevnom aktivnom lovu pravilnim treningom „upakovati“ u 20 min, podići kondiciju i brzinu rada, „očistiti“ od fazana, popraviti stil, konstantno i uvijek pravilno postavljati na vjetar, doraditi ulaske u okuke, podići glavu prilikom pretraživanja, odraditi čistoću markiranja i korektnost na polijetanje, primopredaju odstrijeljene divljači, itd.
U većinu toga „običan lovac“ nije upućen i teško će to provesti u djelo, ali sve je više mlađih vodiča koji imaju volju za obukom i natjecanjem i treba im omogućiti i pomoći da pripreme svoje pse jer smjena generacija će doći vrlo brzo i treba postepeno naći nasljednike rijetkim, ali stvarno vrhunskim hrvatskim natjecateljima.
– doc.dr.sc. Ivica Bošković
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek / Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju / Department of animal production and biotechnology
Katedra za lovstvo i ribarstvo / Chair for Hunting and Fishery