Osnovno pravilo u obuci pasa je psu usaditi u glavu jednu spoznaju: « ako pravilno odradim zahtijevanu radnju bit ću nagrađen, ako ne odradim bit ću kažnjen ». Prilikom obuke, na pohvalama i nagradama ne treba škrtariti, a kod kažnjavanja treba biti vrlo obazriv. Bolje je ne kazniti psa nego ga nepravilno, nepotrebno i nepravovremeno kazniti.
Čest je primjer u praktičnom lovu da pas pronađe zeca, digne ga s loge i počinje goniti, a vodič na sav glas bezuspješno doziva psa. Pas i dalje progoni zeca , a vodič i dalje doziva psa. Kada se pas zadovolji gonjenjem i vrati se natrag, vodič najčešće istuče psa. Ukoliko se to ponovi češće, pogreška je dvostruka. Od jednoga zla smo nerazumnim kažnjavanjem stvorili dva. Pas će i dalje proganjati zeca, ali nam neće htjeti prići jer se boji batina. Obično će nastojati cijeli dan loviti izvan dosega vodiča, za svoju dušu, te nakon završenog lova pokunjeno, očekujući kaznu prići vodiču. Pravilniji postupak bi bio da smo psu prije početka rada stavili koralnu ogrlicu oko vrata. Kada pas pronađe zeca te ga markira, priđemo psu i vežemo dugačku uzicu za ogrlicu. Kada zec skoči i pas ga želi potjerati trenutno povučemo uzicu i psu zadamo vrlo neugodnu bol. Pas najčešće legne od bola i ne želi progoniti zeca. Nakon nekoliko ovakvih postupaka, pas najčešće više nikada neće progoniti zeca.
Najblaža kazna je kazna glasom odnosno ukor oštrom riječi. Malo težu pogrešku kažnjavamo protresanjem za ovratnik, uši ili kožu na vratu. Najteže greške kažnjavamo s daunom ili puzanjem na zapovijed.
Kazna je djelotvorna samo onda kada slijedi u trenutku izvršenja prekršaja.
Nikako ne smijemo kažnjavati psa ukoliko nismo sigurni da radnja koju pas nije izvršio nije dovoljno kvalitetno uvježbana. Ovakva kazna djeluje upravo obratno.
Prilikom obuke na krvnom tragu koristi se obuka s puno nagrada. Kazne nikako ne smijemo koristiti. Uvijek obuku radimo s gladnim psom.Ukoliko pas radi visokim nosom, vrlo često osjeti neke druge, nama u obuci nepoželjne mirise. Prilikom polaganja traga ostavljamo komadiće hrane na samom tragu zakopane u zemlju ili lišće do dubine jednoga centimetra. Ova hrana služi kao nagrada psu zato što na tragu radi niskim nosom. Kada pas radi niskim nosom on tu hranu osjeti, ako radi visokim nosom neće je osjetiti. Osim toga, na tragu se postavljaju i razni predmeti kao dokaz da pas sigurno i točno prati trag ranjene divljači. Najčešće se koriste komadići kosti, dlake ili nekih drugih dijelova divljači. Pas bi ovakve predmete trebao pokazati. Najjednostavniji način je s nagradom. Prvo moramo psa naučiti da legne na zapovijed. Svaki puta kada pas pronađe ovakav predmet zapovjedimo mu da legne. Kada pas legne nagradimo ga s ukusnim zalogajem. Nakon nekoliko ovakvih nagrada pas će jedva čekati da može pokazati nađeni predmet jer očekuje nagradu. Na kraju izrađenog krvnog traga, na položenoj mrtvoj divljači, očekuje ga njemu najdraži komad hrane. Na ovaj način pas krv i krvni trag doživljava kao sredstvo za dolaženje do hrane. U kasnijoj obuci hrana se postepeno izbacuje, ali se s obilnim hvaljenjem ne štedi nikada.
Kao nagrade se koriste pohvale, milovanje, hrana te izlasci u šetnju.
izv.prof.dr.sc. Ivica Bošković
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek / Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek
Zavod za animalnu proizvodnju i biotehnologiju / Department of animal production and biotechnology
Katedra za lovstvo i ribarstvo / Chair for Hunting and Fishery
